Već znamo kako se čovjek ne rađa gotovim čovjekom. On tek polako postaje čovjek i to u jednom dugom procesu odrastanja. A kakvi ćemo ljudi postati, ovisi od tome kako ćemo se odnositi prema sebi, prema drugima i prema svijetu općenito. Kako ćemo upotrebljavati svoje misli, kreativnost i maštu, kako ćemo se odgajati, duhovno rasti, odijevati, blagovati, zabavljati, raditi, odmarati, urediti dom u kojem živimo. Ali isto tako kako ćemo se suočavati sa životnim ranama, neuspjesima i poteškoćama. U tome svemu nam pomaže naša vjera, ali i umijeće življenja koje ćemo steći na svom životnom putu kroz srednjoškolsko obrazovanje. Zato je vrlo važno znati kako sreća nije cilj, nego posljedica života kakvog živimo.

Pišem vam ovo iz iskustva koje sam stekao kroz svoje školovanje u Franjevačkoj klasičnog gimnaziji, a i kao mladi svećenik - franjevac. Formiranje čovjeka je najteža umjetnost, ali najuzvišeniji zadatak. U ovoj školi imate sve na jednom mjestu, a što je najvažnije imate odgojitelje i profesore koji će vam pomoći da kao mala bića postanete zreli i potpuni ljudi. Uvijek možete bolje! Iskoristite svoje vrijeme bolje, više radite, češće pokušavajte, iz svega učite i svaki dan se mijenjajte – nabolje! Kada jednom odrastete znat ćete da svoj život niste uzalud potrošili.

Fra Davor Petrović, generacija 2003.-2007.