Pitamo se što je to, što našu dušu pokušava oviti velom depresije. Odgovor je veoma jednostavan i jedinstven – očekivanje. Postoje ljudi koji očekuju da će im ujutro stići poruka od osobe koju vole, koji očekuju da će im jutarnja kava biti upravo onakva kakvu su poželjeli, da će im kolege na poslu biti naklonjeni, da će u školi ili na fakultetu ostvariti najbolji uspjeh; ovakva i slična očekivanja satiru neke duše koje žive od njihovih ispunjenja.
Nema ništa loše u očekivanju, podrazumijeva se da u svakom čovjeku čuči nada koja ga tjera da postane sukreator ovoga svijeta, međutim, poprilično je besmisleno očekivati uvijek nešto od drugoga. Pokušajmo ove korizme ipak u nečemu staviti sebe u prvi plan pa tako prebacimo lopticu očekivanja s drugih na sebe. Zapitajmo se već pri prvom tegobnom otvaranju očnih kapaka: Što ja mogu učiniti za drugoga danas? Kako ja mogu razveseliti druge danas? Druge, a samim time i Boga.
Pokušajmo nešto o očekivanju naučiti od Marije i Marte, sestara iz Betanije. Pomalo začuđujuće je da evanđelist Luka, kojeg doživljavamo kao naklonjenog ženama, Martu u prvoj sceni njezina pojavljivanja u evanđelju prikazuje kao poprilično zanovjetnu, neki bi se možda usudili reći, „klasičnu“ ženu koja je naučila samo gunđati, prigovarati i jadikovati. Danas su to suvremene paćenice tzv. kraljice dramaturgije. Mada se Marta ponajviše potrudila oko toga da Isusu ugodi, ipak u ušima onih koji slušaju o njoj odjekuju riječi: „Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj, dakle, da mi pomogne.“ (Lk 10, 40b). Marta je očekivala da će je njezina sestra upitati: „Treba li ti pomoći? Što ja mogu učiniti? Ima li nekog posla i za mene?“ Ali, ne. Marija galantno sjeda do Isusovih nogu, nimalo se ne obazire na muku svoje sestre, a pritom još biva i pohvaljena od Isusa.
Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje (DSM-5) donosi definiciju depresije koja tvrdi da osobe koje pate od ovog duševnog stanja gube interes za aktivnosti u kojima su nekad uživale. Ako gube interes za aktivnosti koje vole, koliko onda tek nemaju ni želje ni volje raditi ono što ne vole. Shodno tome koja je od ovih sestara u nekom depresivnom stanju, Marta sva zauzeta posluživanjem ili Marija koja sjedi do nogu Gospodinovih i sluša riječ njegovu? Ako nas je Luka ipak oduševio Marijinom pobožnošću, evanđelist Ivan nastavlja ovu priču u kontekstu najtežeg životnog iskustva – iskustva smrti. Marijin i Martin brat Lazar je umro, već četvrti dan je u grobu, Marija ostaje u kući, a Marta trči Isusu u susret (Iv 11, 20), obje mu pristupe s istom rečenicom: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro!“ (Iv 11, 21.32) Dok Marija ostaje beznadno ležati do Isusovih nogu u suzama, Marta je nastavila svoju konstataciju dojmljivim povjerenjem: „Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.“ (Iv 11, 22) Na Marijine suze i Isus zaplaka, ali na Martino svjedočanstvo vjere Isus uskrisuje Lazara. Ovaj čin vraćanja u život nakon smrti početak je Isusove muke, jer toga dana odluče da ga ubiju (Iv 11, 53). Za sve ostale likove iz ove scene evanđelja ovo je bio happy end, Marta je ovoga puta besprigovorno posluživala, Lazar je bio jedan od Isusovih sustolnika, a Marija, u znak duboke zahvalnosti i adoracije uzima skupocjenu nardovu pomast i pomazuje Isusove noge. Pretpostavimo da je za to imala dobar, osobni razlog, dosad je ona očekivala od Isusa da lijepo govori i da joj oživi brata Lazara, a sada sva svoja očekivanja pretače u nardovu pomast, skida veo depresije i sagiba se kako bi svojom kosom otrla stope koja su utrle put spasenja na zemlji.
s. Marina Jurišić