Ne postoji ljepši osjećaj od onog kad osjetiš
Gospodina u svojoj duši.

Nema tih blaga koji takav osjećaj mogu kupiti.
Nije ni jedan zagrljaj poput Njegova,
Ni jedan ne smiruje poput skloništa u Njegovim rukama.
Sve priče jedna na drugu liče,
Samo Njegova je veličanstvena,
Nema ni trunke laži, samo istina.
Kad On priča mogla bih slušati danima i noćima.
Tko ne umije čuti glas iz Njegovih njedara,
Nit umije da ga sluša,
Duša mu je puna nemira.
Jer svaku bol briše,
Poput vjetra koji odnosi prašine.
Mnoštvo jezika je na svijetu,
ali samo Njegov ozdravlja.
Izabirem vječnost sa njim, da budem Njegova,
Jer i jesam Njegova,
Od Njegovih ruku načinjena.
Očima ga vidim,
Ušima ga osluškujem,
Dodirom ga opipavam kad me zagrli svojim rukama.
Hvala Gospodine što mi u duši prebivaš,
što nikad svoju kćerku ne ostavljaš.
Hvala Gospodine na dobrostivosti koja sve oprašta.
Molim Te, ostani tu jer jedino tako iskreno sretna sam.
Bez Tebe, nisam potpuna.
Put do sreće, to si Ti,
Nemoj se od mene nikad odvojiti.
Treba te kćerka tvoja,
Treba Oca svoga,
Da joj suze obriše,
te osmijehe na lice napiše.
Vidim svjetlo vječnosti na kraju tunela,
Oče to si ti,
Evo idem k tebi.

Ana Drljepan