Draguljar je sjedio za stolom i kroz izlog svoje otmjene draguljarnice gledao prolaznike kako šeću ulicom. Netko bi povremeno zastao i pogledao nakit u izlogu. Jedna mala djevojčica približila se izlogu i prislonila svoje lice na staklo. Nebeski plave oči zasjale su radosno kad su ugledale jedan od izloženih predmeta.

Bez imalo oklijevanja ušla je u trgovinu i odlučno prstom pokazala ogrlicu od modrog tirkiza.

„To je za moju sestru. Možete li mi je zapakovati kao dar?“ – upitala je radosno draguljara.

On je s nevjericom pogledao djevojčicu i upitao je: „Koliko imaš novaca?“

Ona se podigla na prste, stavila limenu kutijicu na pult, otvorila je i istresla svoje blago na staklo. Na pult je ispalo nekoliko manjih novčanica, nešto sitniša, par školjki i mala figurica.

„Hoće li biti dovoljno?“ – ponosno je upitala i nastavila: „Željela bih starijoj sestri kupiti dar. Otkad nemamo mamu, ona obavlja sve poslove i nema ni trenutka vremena za sebe. Danas joj je rođendan. Sigurna sam da će je dar jako obradovati. Njezine su oči isto boje kao taj dragi kamen!“

Draguljar je otišao u pokrajnju prostoriju i u zlatnocrveni papir zapakovao kutijicu s ogrlicom.

„Uzmi i pažljivo ponesi“ – reče djevojčici.

Ona uze paketić i ponosna s veseljem izađe iz draguljarnice.

Nakon nekog vremena u trgovinu uđe prekrasna djevojka s kosom boje meda i divnim modrim očima. Priđe pultu i stavi na njega kutijicu zamotanu u zlatnocrveni papir.

„Ova je ogrlica kupljena u vašoj trgovini?“ – upita draguljara.

„Da gospođice.“

„Koliko je koštala?“ – upita opet.

„U mojoj trgovini cijene su stvar povjerenja i tiču se samo mene i mojih kupaca“ – odgovori draguljar.

„Moja je sestra imala nešto sitniša i sigurno nije mogla platiti ovako vrijednu ogrlicu“ – nastavi djevojka.

Trgovac zatvori kutijicu, složi omot, vrati je djevojci i reče:

„Vaša je sestra platila najvišu cijenu – dala je sve što je imala!“