"Braćo moja radujmo se, Bog je tu!"
Radost. Jedna od riječi koje opisuju Krista, sv. Franju, franjevce, framaše, članove franjevačkog svjetovnog reda. I jedan od pojmova koje je jako teško opisati. Postavi li čovjek sebi pitanje što ga čini radosnim, pronaći će mnogo različitih odgovora. Šalica tople kave ili čaja nakon napornog posla u ovim hladnim danima. Putovanje, odmor, zagrljaj... Mnogo toga čovjeka čini radosnim ili možda sretnim, jer radost i sreća se često poistovjećuju. No, pita li se čovjek kada je posljednji put bio radostan? I čini li dovoljno da je zadrži u svom životu što je dulje moguće ili se lako prepušta nekom nezadovoljstvu, tuzi, tjeskobi. Zašto se prepustiti mrzovoljnom osjećaju kad je rečeno: "Radujte se u Gospodinu uvijek. Ponavljam: Radujte se!" (Fil 4,4)
No, nije radost neka sebična stvar. Niti se može velikim naporom pronaći samo u sebi. Da, čovjek je osjeća, ali ona se javlja tek kada mu se nešto dobro u životu dogodi. Dakle, radost se , kao i ljubav, dobija tek onda kada se dijeli. Tek onda kada čovjek nekome izmami onaj iskreni osmijeh na lice i popravi mu dan, postaje i sam radostan, jer nije mu rečeno samo raduj se, nego raduj se u Gospodinu. I tu se krije formula zadržavanja radosti.
Članovi Frame i Franjevačkog svjetovnog reda Tuzla vrlo dobro znaju formulu radost. Znaju da, kada se skupe u Njegovo ime da je i On tu. I svjesni su da ne dolazi u čovječja srca samo 25. prosinca, već svaki dan. Jer Njegov dan nema datum, On je jednostavno tu. Uvijek. I zbog toga je vrlo lako pronaći Njegovu radost. Oni su je ovaj put potražili u staračkom domu. Vjerovali su da se tamo, u srcima onih koje nazivamo starijima i nemoćnima, krije tolika snaga radosti i ljubavi. Stoga su odlučili, naoružani kolačima, sokovima, čajem i osmijehom na licu, umnožiti radost. Znaju oni, vrlo dobro, da njoj ne treba mnogo da bi izašla na vidjelo. Tek poneka topla riječ. Pružena ruka. Zagrljaj. Osmijeh i topao pogled. Ponekad joj je dovoljno toliko malo, da je potrebno samo biti tu otvorenog srca i spremnih ušiju za slušanje nevjerojatnih životnih priča. A na ovo su uvijek spremni, zbog toga je ta framaška, franjevačka, a u srži kršćanska radost u svakom trenutku, negdje u nekom kutku srca u svakom kršćaninu. Starački dom je u utorak 18. prosinca bio dom Radosti. I nije se tamo razlikovalo srce starog ili mladog, jer je bilo, barem na kratko, preplavljeno ljubavlju. Ma nisu se razlikovala ni lica jednih i drugih, osim pokoje bore ispunjene životnim bitkama, ali sva su imala onu blagu vijugavu crtu sreće. Glasna je to bila radost ispunjena onim najljepšom zarazom, koju kad čuješ moraš odbaciti sve misli i nakratko se srcem nasmijati tko zna već čemu.
Eto, kakva je radost. Ne možeš je opisati riječima, ako je ne osjetiš djelom. Takva je i ljubav. Zbog toga čovjek uvijek poseže za primjerima da bi ih opisao. Naposlijetku, takav je naš Bog. Krije se iza radosti i ljubavi, neopisiv riječima, a traži ga se iskustvom, djelom. I nestrpljivo ga se čeka, iznova spremajući srce da bi se mogao toplo smjestiti tu. Tek kad dođe, čovjek postaje svjestan da je uistinu radostan. Članovi Frame i Franjevačkog svjetovnog reda, stariji i mlađi u staračkom domu nisu čekali Božić, samo jedan dan da bi bili s Kristom. Radosni. Oni su zajedno već odavno spremili put u svojim srcima. A ti? Kad si posljednji put bio radostan?
Matea Tunjić, Frama Tuzla
