Gospodine Isuse, evo me večeras ovdje, pred tvojim licem. Ti i ja, jedno pred drugim, u tišini.
Bez buke svakidašnjeg života, bez svakodnevnih misli i obveza koje me udaljavaju od tebe. Večeras se želim prepustiti tebi i dopustiti da u tišini ovog našeg doma izvučeš iz mene ono najbolje, ono najdublje, što vrlo često skrivam. Gospodine, ovdje sam večeras s jednim ciljem: da ti se poklonim, jer si ti jedini koji zaista može čuti sve moje čežnje i molitve. Kad se susretnemo, Isuse, pred otajstvom tvoje ljubavi, ostajem bez riječi. Ali ti čuješ i ono neizgovoreno. Molim te, da istinski prepoznam svrhu večerašnjeg susreta s tobom, da uistinu prepustim svoje srce i čujem sve što mi želiš reći. Dopusti mi da se potpuno ogolim i priznam ti sve svoje mane, sve svoje slabosti.
Jako se bojim, Isuse. Bojim se da te neću susresti večeras, da te neću prepoznati. Ponekad se plašim da je moje srce okorjelo, da se previše udaljavam od tebe i da se ne mogu istinski vratiti u tvoj zagrljaj. Ne dopusti da takve misli ovladaju mojim bićem, nego otvori moje srce da ti nesebično služim.
Neka tvoja ljubav, Isuse, obasja moje srce i neka tvoje riječi zapale u meni iskru ljubavi, kako bih i ja nekome mogla biti svjetlost i obasjati mu put do tebe.
Ivona Marjanović, Frama Jajce