U Busovači je u srijedu, 29.01.2025. godine održana prva župna tribina u ovoj godini čiji je voditelj bio fra Stjepan Antolović, župni vikar i duhovni asistent FSR-a u župi Busovača. Tema ove tribine nosila je naslov: „Crkva i Bog u našem svakodnevnom življenju.“ Na početku tribine uslijedila je kratka molitva, a onda je započelo predavanje.
Svećenici nastoje uvijek govoriti o Bogu u svojim propovijedima, nagovorima, vjeronauku, duhovnim razgovorima, savjetovanjima i sl. Zbog takvih stvari najčešće se ljudi distanciraju od njih ili ustručavaju približiti im se. Zapravo ne bi trebalo biti tako jer svaki čovjek razmišlja i govori o Bogu onako kakvu sliku ima o Bogu – na svoj način.
Kao primjer, fra Stjepan uzima sebe. Dok su obiteljski bili svi na okupu pod istim krovom, išli su redovno na nedjeljnu jutarnju misu. U vremenu srednjoškolskog obrazovanja dolazi vrijeme puberteta, adolescencije i stvari se polako mijenjaju. Upoznavanjem novih prijatelja iz drugih sredina, mijenjaju se te navike. Želja za provođenjem vremena zajedno s novim prijateljima u školi koju su pohađali (KŠC „Don Bosco“ Žepče) dovela je do mijenjanja tih navika, jer nekako im je u toj školi tada bilo ljepše. Ali svaki put kad bi se vratio kući nakon mise, tata bi priupitao po kome je bilo evanđelje. To je pitanje bilo jako važno jer je nosilo odgovor koliko je netko prisutan u misi. I danas bi trebalo biti isto tako za svakog vjernika.
Danas, posebno ako gledamo mlade, možemo primijetiti da oni idu u crkvu, ali često ne znaju zašto. To je zbog toga jer na taj odlazak gledaju samo formalno, ali trebalo bi biti drugačije! Trebali bi imati pravu sliku - prvo o Bogu, a onda i o sebi. Kada čovjek pokuša upoznati Boga, njegovu prisutnost, tek tada može upoznavati sebe.
U Svetom Pismu, jedine dvije osobe koje su zavirile u Nebo su Izaija i Ivan. I obojica su vidjela isto. Prorok Izaija u šestom poglavlju kaže da je vidio Boga, u godini smrti kralja Uzije, a nakon toga nastavlja opisivanjem Gospoda gdje sjedi na prijestolju, u svoj raskoši i bogatstvu, u slavi, gdje mu služe serafi, anđeli i zaklanjaju svoje lice, gdje kliču Jahvi: „Svet, svet, svet Gospod nad svom zemljom“... Prva rečenica u šestom poglavlju otkriva tko je Bog, odnosno otkriva najvažniju istinu da je Bog živ! Kralj Uzija je umro, i Nabukodonozor, i Atila, Napoleon, Staljin, Hitler... Svi su ovozemaljski kraljevi i vođe umrli, ali Bog je živ! Bog jest! On je dao odgovor i za nas. Bog je vječan! Ne prolazi, od Njega proizlaze sva stvorenja! Svi ovisimo o Bogu, ali ovisimo i jedni o drugima. No, Bog ne ovisi o nama, On jest! To je važno!
Gdje susrećemo Boga i je li Bog isključivo samo u crkvi (misli se na građevinu)? A ljudska razmišljanja se svode na crkvu kao građevinu. I onda kažu kako ne mogu tamo jer im je hladno, mračno, ne sviđaju se pjesme, ne žele susresti pojedine ljude i brojni drugi razlozi.
A Bog poziva jer Bog ima sa svim ljudima plan. Čovjek, vjernik ga mora ispunjavati slušajući ga. Danas je najčešće ovako s onima koji vjeruju u Boga: sve im je dobro dok je njima dobro jer pri tom gledaju samo svoj pravac. Čim se nešto dogodi, odmah je pitanje "Zašto, Bože, ja"? Dakle, nema vjere u Božji spasenjski plan. Najveće djelo koje je Bog učinio jest to da je pretvorio smrt u život. Međutim, čovjek se plaši prepustiti Bogu kad nije dobro.
Dalje, u tekstu proroka Izaije stoji da je Bog raskošan, moćan. I brojni su primjeri u Bibliji koji to pokazuju. Kao vrhunac stvaranja, Bog stvara čovjeka na svoju sliku. To je vidljivo u svakom stvorenju, ljepoti svakoga čovjeka, ali nažalost, mnogi to i ne vide danas u svom življenju.
Od Boga je sve nastalo. Bog je raskošan i bogat u svakoj ljudskoj duši! Prepoznaje li čovjek vjernik skute Njegova plašta u vlastitoj duši, obitelji, župi, prijateljima, bližnjima?
Kad su u pitanju serafi, to su najuzvišenija i najsavršenija bića. Kad je jedan pao, pao je najniže zbog svoje oholosti. To je bio Lucifer.
Serafi su pokrivali svoje oči jer je Bog za njih tako velik, svet, neshvatljiv. To važi i za svakoga danas. Bog je dostojan klanjanja! Zato je važna adoracija, klanjanje.
U Euharistijskom slavlju svi se pridružuju zboru anđela i zajedno pjevaju "Svet, svet, svet''! Bog je slavan i svet! Svaka ljepota, krepost, dobrota, sama ljubav! Sve je od Boga!
Što se danas traži od vjernika? Trebali bi biti pobožniji, svjesni da je tu prisutan Onaj od koga su postali na ovaj svijet, da je u tom trenutku prisutna Njegova ljubav. Treba povjerovati i priznati, a ne bježati.
Bog se spustio među ljude da ih spasi i životom je sve pokazao. Zato treba znati da Bog čovjeka ne treba jer je samodostatan. On je tu, vječan! Ali ako ne treba čovjeka, zašto su ljudi tu, na ovom svijetu? Nitko ne može ni povećati ni smanjiti Njegovu slavu. Čovjek je tu zato što ga Bog voli! Bog voli svoju sliku i priliku! Rekao je neka bude! To bi trebalo prijeći iz glave u srce svakom vjerniku, da ga Bog želi jer ga voli.
Također, ostavio je zapovijedi ljudima i jedna od njih glasi: "Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji"! Bog svakog čovjeka, kršćanina, vjernika želi tu, na taj dan Gospodnji u crkvi.
I čovjek to treba shvatiti, iskoristiti priliku zahvaliti na tome, moleći, pjevajući s braćom i sestrama, s anđelima i blagujući s njima isti Kruh sa stola Gospodnjeg.
Nakon predavanja imali smo svjedočanstvo, pitanja, razgovore za ovako bogatu temu, i nastavili druženje u dvorani. Kaže fra Stjepan: Neka nam bude svima na slavu Božju!
Gordana Ljubos, OFS Busovača
