U Busovači, u župi Sv. Ante Padovanskog, 17.5.2024. godine, održana je četvrta župna tribina. Organizator naših tribina fra Stjepan Antolović, duhovni asistent FSR-a Busovača, ovaj put za predavača je pozvao župnika naše župe fra Zorana Jakovića.
Tema ove tribine bila je: Pučka pobožnost.
Tako, fra Zoran kaže ako se pitamo što je to pučka pobožnost, možemo sebi pojasniti da je to nešto učinjeno po Bogu, Božjim pravilima, Božjim smjernicama.
Tu spada: čašćenje svetih moći, pohodi svetištima, Svetu zemlju, Rim, Padovu i druga mjesta gdje su živjeli i djelovali sveci. Zatim ophodi, hodočašća, procesije, križni put, javno čašćenje euharistije, klanjanje, molitva krunice, medaljice itd.
Pučka pobožnost je sastavni dio sveopće pobožnosti crkve u svim njenim razdobljima i uvijek je prisutna. Zanemarivanje tih pobožnosti osiromašuje život vjernika i crkve.
Kroz pobožnosti vjernici iskazuju svoje raspoloženje, unutarnje osjećaje, vjernost i odanost Bogu i svemu što je Bog stvorio. Na prvom mjestu odanost Božjoj ljubavi, kao na primjeru Abrahama kada je za žrtvu Bogu htio žrtvovati svoga sina. A najbolji primjer je Isus Krist, koji nije gledao sebe, nego svojim unutarnjim stavom pokazao vjernost, poslušnost i odanost svome Ocu, Bogu. Odgovornost prema svemu što je Bog stvorio u pobožnosti crkve na subjektivnoj i objektivnoj razini kako to vjernici doživljavaju.
Pojam pučke pobožnosti od čašćenja svetačkih moći do nasljedovanja Isusa imamo u KKC. Različiti momenti u povijesti crkve utjecali su na razvoj pobožnosti. Na početku, prva četiri stoljeća sve je bilo usredotočeno na krštenje. Izvana se pokazivala ljubav prema bližnjemu i željom za mučeništvom. Tako imamo primjere svetaca koji su imali želju i umrli mučeničkom smrću. Dolazi i do pojave književnosti i likovnih djela - Apokrifna evanđelja pomalo sumnjivog izvora. Pojava likovnih djela, da se vidi i ljudima približi evanđelje u slikama, da se vidi sadržaj vjere. Tako da je crkva morala razlučiti što je kršćansko a što pogansko. U osmom stoljeću je došlo do štovanja slika, likova, odnosno ono što slika kazuje.
Također, u četvrtom stoljeću počinje štovanje relikvija svetaca, pohod na grob mučenika. Posmrtni ostaci pokojnika u svečanoj procesiji se prenose u crkvu. Mnoge kršćanske zajednice nisu imale svojih svetaca, pa su se dijelili relikvijali svetaca, partikule Kristova križa i smatra se, na taj način se proslavlja Kristov križ po cijelom svijetu. Imamo primjer crkve na području Olova, gdje je ugrađen dio Kristova križa. Počinju se osim svetaca mučenika štovati i oni koji su se borili za pravovjerje. Crkvena književnost u 4 i 5 stoljeću piše o zagovorničkoj i čudotvornoj moći.
Također, imamo zapisano o zlouporabi moći, prodaja moći u srednjem vijeku - tzv. mračni vijek. Da bi se to spriječilo, Crkva je donijela propis da se za moći traži odobrenje od crkve.
U 4. stoljeću počinje hodočašćenje svetim mjestima, Jeruzalem i sveta mjesta izvan Jeruzalema. Od 7. stoljeća hodočasti se i drugim svetim mjestima, gdje se čuvaju i štuju čudotvorne slike.
Kroz povijest su se događali neredi i neuredno ponašanje na hodočašćima. Negativne stvari su se ponavljale. Tako da se treba paziti nekontroliranih oblika pobožnosti.
Potreba za hodočašćem je ostala i do danas. Ono što je sveto i Božansko, čovjek ima potrebu te sigurnosti, to dodirnuti, osjetiti, doživjeti. Tu se dobija posebna milost, nada, snaga. Kao danas primjer Međugorja. Bilo je hodočasnika koji su se željeli poslije smrti ukopati na takvim mjestima.
Hodočašća su kroz povijest imala i pokornički karakter: Otkupljenje, posinjenje i spasenje kroz prvo tisućljeće. Grijeh, pokora, zadovoljština kroz drugo tisućljeće.
Zatim imamo danas kao Međugorje ispovjednička mjesta.
Dakle, stavljao se značaj na Proslavljenom Kristu. Znamo da je bila u srednjem vijeku Križarska vojna a onda je nastala pobožnost Križnog puta. A poslije je došla pobožnost misa zornica.
Izvor svih pobožnosti u crkvi mora proizlaziti i snagu crpiti iz euharistije. Od 12-16. stoljeća naglašeno je štovanje Presvetom oltarskom sakramentu. U BiH u 17. stoljeću počinje pobožnost Mladih nedjelja. II Vatikanski sabor donio je mnogo promjena. Između ostalog, mise koje su bile na latinskom počela se služiti na narodnom jeziku, da bi vjernici mogli razumjeti. Crkva se otvorila i puno toga dala laicima.
Možemo zaključiti: Dinamičnost oblika pobožnosti, potreba je vjernika za svetosti, dodira, blizine nedodirljivog, da ga osjetimo u čudesnim iscjeljenjima... Njegovati svijest o autentičnom kršćanskom sadržaju. Sve što je izrečeno u Sv. Pismu da približimo sebi i tražimo da se uvjerimo u to. Treba paziti da se ne ode u krajnost. Trebamo njegovati svoje pučke pobožnosti koje imamo. Da nauk Isusov i nauk Crkve čuvamo, živimo, gajimo i nosimo u sebi, svojoj nutrini, svome srcu.
Nakon predavanja uključili smo se u razgovor, pitanja i svjedočanstva o zadobivenim milostima po našim pobožnostima. Mi trećoreci, redovito smo na tribini, jer tu učimo, rastemo i sudjelujemo u životu crkve i družimo se s drugim župljanima dijeleći istine i radost našeg kršćanskog života.
Hvala našem župniku fra Zoranu za otvoreno i veliko srce, za divno i poučno predavanje. Radujemo se sljedećoj tribini.
Mir i dobro!
Gordana Ljubos, OFS Busovača
