Ustao sam rano, kao i obično, prije izlaska sunca kako bih prošetao obalom oceana i pozdravio novi dan…

Kako sam se kretao u jutarnjoj sumaglici, primijetio sam mutne pokrete u daljini. Ugledao sam dijete koje se saginje, maše rukama, plešući na plaži, očito slaveći savršeni dan koji počinje.
Kako sam se približio, shvatio sam, na svoju žalost, da dijete uopće ne pleše već čeprka među ostacima koje je noćna plima izbacila na obalu zaustavljajući se tu i tamo da bi izvukao morsku zvijezdu i vratio je natrag u more. Pitao sam dijete kakva je svrha takvog truda.
„Plima je izbacila morske zvijezde na plažu i one se ne mogu same vratiti u more“, odvratilo je dijete.

„Kada se sunce podigne, one će uginuti ako ih ja ne vratim u more.“
Dok mi je dijete objašnjavalo, pogledao sam dužinom plaže koja se rastezala na obje strane izvan mog vidokruga. Izbačenih zvjezdača je bilo bezbroj. Shvatio sam beznadnost djetetova truda i uzvratio:
„Ali mnogo je više morskih zvijezda na ovoj plaži nego što bi ih ti mogao spasiti do izlaska sunca. Ti si tu nemoćan.”
Dijete se zaustavilo na tren, razmišljajući o mojim riječima, sagnulo se da pokupi još jednu morsku zvijezdu i odbacilo je daleko na morsku pučinu.
Okrenuvši se prema meni, samo je reklo: „Ovu jednu sam spasio.“
Napustio sam dječaka i krenuo kući razmišljajući o tome što mi je dječak rekao. Zatim sam se vratio na plažu i proveo dan spašavajući morske zvijezde.
U nastojanju da pomognemo ne možemo svima pomoći, ali, ako vam se nađe na putu prilika da pomognete, učinite to i dajte šansu svojoj zvijezdi.

Loren Eiseley