Na seminaru na kojem sam govorio o proaktivnosti prišao mi je neki čovjek i rekao: “Sviđa mi se to što govorite.

Ali, svaka je situacija drugačija. Evo na primjer, moj brak. Žena i ja jednostavno više jedno prema drugome ne osjećamo ono što smo osjećali prije. Mislim da je više ne volim, a ni ona mene. Što da radimo?“
„Više nema osjećaja?“, upitao sam.
„Tako je.“, potvrdio je on. „A imamo troje djece i jako nam je stalo do njih. Što da radim?“
„Voli je“, odgovorio sam.
„Rekao sam ti, osjećaj je nestao.“
„Voli je.“
„Nisi me shvatio. Više ne osjećam ljubav za nju.“
„Zato je voli. To što nema više osjećaja odličan je razlog da je voliš.“
„Ali… Kako voljeti kad… ne voliš?“
„Voljeti je glagol. Osjećaj ljubavi je plod ljubavi kao glagola. Zato je voli. Žrtvuj se. Slušaj je. Suosjećaj s njom. Cijeni je. Ohrabruj je. Jesi li to voljan učiniti?“
…
Hollywood nam je nametnuo predodžbu prema kojoj je voljeti osjećaj, veze se uvijek mogu prekinuti, brak i obitelj su stvar ugovora i udobnosti, ne predanosti i integriteta. To je veoma iskrivljena slika.
I zbog toga mnogi ljudi skrenu s puta…
Dovoljno je da se osvrnemo oko sebe, možda čak da pogledamo i vlastitu obitelj. Tko god je prošao razvod, otuđenje od partnera, djeteta ili roditelja ili slom neke druge vrste veze zna kakva je to bol i kakvi ožiljci ostaju nakon toga. Pa ako se na kratki rok i čini lakšim, često je na dugi rok mnogo teže i bolnije prekinuti vezu nego je izliječiti, osobito kad je riječ o djeci.
Kako je rekao M.Scott Peck: “Želja za ljubavlju još nije ljubav. … Ljubav je voljni čin, obuhvaća namjeru i akciju. Usto uključuje izbor. Ne moramo voljeti. Mi biramo voljeti. Ma koliko mislimo da volimo, to je stoga što smo tako izabrali. Ma koliko mislimo da volimo, ako zapravo ne volimo, to je stoga što smo tako izabrali pa ne volimo unatoč našim dobrim namjerama. S druge strane, kad god doista radimo na našem duhovnom razvoju, činimo to jer smo tako izabrali. Izabrali smo voljeti.”
Imam prijatelja koji se svaki dan služi svojim darovima. Kad dođe kući s posla, ostane malo sjediti u autu kako bi imao vremena zastati, zaustaviti se… Promijeniti perspektivu. Razmišlja o članovima svoje obitelji i o tome što oni rade u tom trenutku. Razmišlja o tome kakav ugođaj želi stvoriti svojim dolaskom. I kaže sam sebi: “Moja je obitelj najljepši, najvažniji dio mog života. Ući ću i pokazati im koliko ih volim.“
Kad uđe, umjesto da nekom nešto zamjeri, kritizira ili se jednostavno ode odmoriti, on ponekad poviče: “Stigao sam! Nemojte odmah navaliti sa zagrljajima i poljupcima!“
Onda razgovara sa svima i sa svakim učini nešto pozitivno… Poljubi ženu, malo se povalja s djecom na tepihu, pomogne oko domaće zadaće…
Razmislite o takvom izboru i njegovu učinku na obitelj. Razmislite kakve odnose gradi i kako će to utjecati na obitelj godinama kasnije.
Na uspješnom braku i uspješnoj obitelji treba raditi. Oni se neće dogoditi slučajno, već kao rezultat truda. Potrebno je znati da je voljeti glagol i da doista treba voljeti i „u dobru i u zlu, u bolesti i u zdravlju, do kraja života.“
Odlomak iz knjige „Sedam navika uspješnih obitelji“ Stephen R. Coveya