U polju tišine, bijele ruže leže,
Herojstvo ih vječno u buket veže.
Majka danas cvili, cvilit će i sutra,
Poslije vječne noći ne postoje jutra.

Gledam u Nebo, tražim Tebe Bože,
Zašto čovjek čovjeku suditi može,
Lijevat tuđu krv, skvrnut Zemlju svetu,
Postoji li pravda na ovome svijetu?

Pitanja je puno a odgovora malo,
Zašto je jato golubova palo?
Ali ostaješ nam Ti, naše Spasenje i Nada,
Do Tebe se vine tko za dom pada.

U svoje krilo primi sve vojnike mira,
Branili su svetinju koja se ne dira.
Bijele ruže u Nebeskom vrtu mirišu,
Dok herojstva njihova našu povijest pišu.

I ne samo danas, i sutra se sjeti,
Za tvoj život, htjeli su mrijeti.
Isperi Bože grijehe i okus straha gorak,
Blagoslovi ovaj narod i ovaj Tihi grobak.

Ella Bojčetić