Često tu mladu ženu, Mariju, promatramo u odnosu na njezinu okolinu, pripisujući joj pasivnost i čineći od nje ženu koja je ideal (nerijetko nedostižan) svim ženama današnjice. No, samo hitanje u gorje svjedoči u prilog zauzetosti i aktivnosti. Marija je svojim potvrdnim odgovorom rekla „da“ životu s Bogom i Marija je svojim boravkom kod Elizabete rekla „da“ svome bližnjemu. Marija je učiteljica vjere i otvorenosti svima. Ona veliča Gospodina jer zna da je u tome smisao njezina postojanja, da je u hvali ključ slobode. Veličati sebe ili drugog čovjeka znak je ropstva. Izvor Marijine radosti je u Bogu i zato bez ikakve oholosti priznaje da će je blaženom zvati svi narodi. „Veliča“ je Marijin životni program, program vjere. On, kao ni jedan drugi tekst, izražava karakter ove žene. Dotada joj je dosta toga moglo biti sumnjivo, ali u susretu s Elizabetom postaje joj jasna povjerena uloga.

Kroz povijest ova je pjesma našla mnoge izričaje, od glazbe do politike. Ono što u svemu tome postaje jasno jest da se o onakvoj Mariji kakvom je često predstavljaju pobožne tradicije ne može govoriti. Žena koja izgovara „Veliča“ utjelovljuje snagu Božju i očituje veličinu Njegova kraljevstva. Žena kojoj je Bog dodijelio zadaću da Ga donese u ovaj svijet u pravom je smislu „žena koja posjeduje moć“. Ona to čini u poniznosti. Njezin put nisu veliki nastupi nego djelovanje u onom području koje prepozna kao svoje poslanje. To nije samo odlika žene, nego odlika onih muškaraca i žena u čijim životima djeluje Bog.

Svaki je čovjek pozvan svojim životom ispjevati svoj „Veliča“. On počinje u trenutku u kojem se osjeti da Bog tako duboko zadire u nutrinu i mijenja život u temelju. Svaki je novi dan je prilika za to.

S. Kristina Marijanović, ŠSF