NASLOVNICA    |    MULTIMEDIA    |    KONTAKT

SMM1.png SMM2.png SMM3.png

logo2017.png

Citat tjedna

"Svijet je tvoj brod, a ne tvoj dom."

sv. Mala Terezija

SOS - Sjemenište - Visoko

vis171018a

Dragi framaši Bosne Srebrene! Dragi voditelji naše FRAME! Hvala vam od srca što ste ove godine došli u Visoko.

Na početku liturgijskog slavlja sam vas kao gvardijan pozdravio, a sada vam želim kao brat, stariji brat u Kristu i sv. Franji, uputiti ovaj APEL za spas našega sjemeništa. Kroz 800 godina su mladići dolazili u našu zajednicu, kucali na vrata samostana s jednom običnom rečenicom: „Želim se pridružiti vašem bratstvu i slijediti put sv. Franje.“ Bilo je godina kada smo zbog velikog broja a malog prostora neke morali odbiti.
Došlo je vrijeme da se „ugasi svjetlo“... ili!!?
Obraćam se stoga svakom od vas, svakom mladiću i djevojci, mojoj franjevačkoj braći i sestrama! Odgovorite što možete učiniti da se „svjetlo NE ugasi? Možete li svoga prijatelja, momka, brata, kolegu staviti pred pitanje? Možete li moliti za nju i njega: da se odvaže ući u duhovni poziv? Postoji na stotine ovih pitanja koja počinju s Možete li.....!
Molim vas – meni za utjehu – barem na sljedećem vašem zborovanju pročitajte ovaj tekst iz udžbenika. Pročitajte ga i svojim roditeljima. Pokušajte samo šutjeti i čuti prazne hodnike, kapelicu, učionice našeg sjemeništa. Hvala vama što brišete moje suze!

fra Franjo Radman

******

ODGOVORNA LJUBAV – ili – Traži se nova Vesna!

Građevinar – ili?

Susreli su se prvi put kod kipa sv. Ante u dnu crkve, gaje se nakon studentske mise mladi rado zaustavljaju i preporučuju svecu za njegov zagovor. A onda su se redovito viđali na studentskom vjeronauku. On, Ivica B. iz Slavonije, studirao je treću godinu građevinarstva; ona, Vesna K., Zagrepčanka, bila je studentica prve godine medicine.
Pomalo su se približili jedno drugome, sprijateljili i zavoljeli. Oboje su ozbiljno radili na svome studiju, a odmor im je bio zajednička šetnja u zagrebačkoj okolici. Te su ih šetnje potpuno zbližile i bili su sretni u svojoj ljubavi. A ona, u svibnju se dogodilo nešto što će duboko zahvatiti u njihov život.
Bio je ponedjeljak nakon Svjetskog dana za duhovna zvanja. Nadovezujući se na jučerašnji dan, vjeroučitelj je na vjeronauku ispričao studentima svoj neobični san: „Čitao sam ovih dana kako je u 'Francuskoj velika kriza duhovnih zvanja. Došlo je dotle da nekim župama upravljaju laici, a nekima časne sestre, jer nema svećenika. Dakako, župljani tih župa nemaju duhovne pomoći Koju im može dati samo svećenik. To me duboko dirnulo i – valjda uslijed toga – usnuo sam čudnovat san. Pišem tako pismo bosansko-hercegovačkim (francuskim mladićima): „Sramota! Stid vas bilo, mladići BiH! Kako možete dopustiti da tisuće vaše braće i sestara nemaju duhovne pomoći svećenika? Zašto ne idete u svećenike da vodite svoju braću k Bogu?“ Katolicima pišem: „Gdje vam je duh vjere i ljubavi? Ljubav prema Kristu i Božjem narodu?“ A onda mi je zaista došla želja da napišem francuskim mladićima takvo pismo i pošaljem ga svim katoličkim listovima mladih u Francuskoj.”
Ivica je sjedio pokraj Vesne. Značajno su se pogledali. No, nije ostalo kod toga. Od toga dana Ivica se ozbiljno uznemirio. Da, on će diplomirati, razmišljao je. Ona će biti liječnica, on građevinar; ona će liječiti bolesnike, on graditi kuće. A zašto ne bi umjesto kuća od opeke gradio hramove Duha Svetoga u dušama vjernika? Zašto kao životni poziv ne bi uzeo duhovno zvanje i postao Kristov svećenik? Građevinara ima dosta, narodu su potrebni svećenici.
S Vesnom je razgovarao o pomanjkanju svećenika. Ona mu je rekla: „Čuj, kako je lijepo što mi ovdje u Zagrebu imamo duhovne pomoći u izobilju.“ On ju je prekinuo: „Da, mi imamo, a ne mislimo da postoje župe sa starim, već iznemoglim župnikom, da ima župa bez svećenika. Gdje nema svećenika, netko bi morao doći, gdje je župnik star, trebalo bi ga zamijeniti. Znaš, mene to neprestano kopka po glavi. To kao da se i mene tiče. Ne mogu se smiriti. Mislim da bih morao poći u svećenike. A opet, volim tebe. Što bih ja bez tebe? Ti si, Vesna, proljeće moga života!“
„A ti, ti si moje sve“, rekla je ona.
Međutim, navečer je Ivicu ponovo zahvatio nemir. Već je legao, a misli su mu se neprestano vraćale: Zašto ne bi išao u svećenike i gradio duhovne hramove u dušama, zašto ne bi učio djecu i mlade putu koji vodi Bogu. Onda mu je pred očima iskrsla Vesna u svoj svojoj djevojačkoj privlačnosti. Prekrižio se i s tim mislima, s tom slikom zaspao.
Sljedeće je nedjelje Ivica pošao na svetu ispovijed i pitao ispovjednika za savjet. On mu je savjetovao neka za vrijeme praznika sudjeluje u nekom tečaju duhovnih vježbi za mlade i neka se onda odluči. Učinio je tako. Nakon temeljitog razgovora s vođom duhovnih vježbi konačno je došao do odluke: postat će svećenik! I, zanimljivo, nakon te odluke potpuno se smirio.
Sada je trebalo razgovarati s Vesnom. Najesen je došao u Zagreb. Vesna sva sretna. U nedjelju popodne pošli su na šetnju u Remete, u Gospino svetište. Na povratku iz Remeta Ivica je pomalo drhtavim glasom, ali ipak smireno iznio Vesni svoj plan: poći će u novicijat jednog poznatog i zaslužnog reda, a nju moli za dozvolu. Vesna kao da je slutila da će doći do toga. Načas je zašutjela, zaustavila suze koje su htjele navrijeti i onda ga – pomislite, kako je duboka vjera! – otvoreno pogledala u oči i ozbiljnim glasom progovorila: „Ivice, ti znaš
da si ti moje sve! Ali, mi smo i Božji! Nismo svoji gospodari i ja ne smijem, niti hoću, imati tebe za sebe ako te Bog zove u svoju službu. Ja ne bih mogla podnijeti kada bi ti mene ostavio i pošao s drugom djevojkom, ali kada ideš za ovako uzvišenim pozivom, ja sam sretna zbog tebe, jer te volim i želim ti dobro. Želim ti sve ono veliko dobro koje ćeš imati u svom duhovnom zvanju. I zato ti od srca dajem dozvolu. Idi za pozivom Božjim! Ja ću moliti za tebe da budeš dobar svećenik, dobar vjeroučitelj mnogima, a možda jednom, tko zna, i mojoj djeci.“
„Hvala, Vesna“, drhtavim glasom zahvalio je Ivica. Poljubili su se od radosti, što je ovaj razgovor tako sretno završio i što su nakon velike žrtve odricanja ostali oboje radosni zbog žrtve prinesene Bogu. Dakako, na kraju su ipak potekle i suze. No, uglavnom su to bile suze radosnice. Bila je to posljednja šetnja i posljednji poljubac Ivice i Vesne.
Ivica je završio teološki studij, zaređen je za svećenika i već je službovao kao svećenik u nekim malim mjestima, a onda je premješten u Zagreb. Među ostalim dužnostima, povjeren mu je i vjeronauk studentima. Bilo mu je to posebno drago. Ta prije dvadesetak godina i on je kao student dolazio ovamo na vjeronauk. U istu ovu dvoranu. Kolike li su ga lijepe uspomene vezivale uz to mjesto!
Kada je došao prvi put k svojim studentima, pozdravili su ga burnim pljeskom. On im je srdačno ozdravio i pošao od jednoga do drugoga da se sa svima osobno upozna. No, već je od prvog reda zastao, malo se zbunio i lagano zadrhtao. Pred njim je stajala – Vesna! Isti stas, ista plava valovita kosa, isto milo lice, iste blage plave oči.
- Ti se zoveš? - zapitao je studenticu.
- Ivana.
- Što studiraš?
- Medicinu.
- Koga imaš kod kuće?
- Tatu, mamu i brata.
- Kako ti se zove majka?
- Vesna.
- Što je po zanimanju?
- Liječnica.

KALENDAR DOGAĐAJA

Studeni 2019
N P U S Č P S
27 28 29 30 31 1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
Nema događanja
PRIJATELJI PORTALA

FOOTERLOGOFOFS

Adresa središnjice Frame i OFS-a

Zagrebačka 18, BiH 71000 Sarajevo

E-mail: frama.fsr.bs@gmail.com

 

FRAMA OFS Copyright © 2013-2018. All Rights Reserved.

 

designer17