Svi mi imamo nekog svog sveca zaštitnika na čiju svetkovinu slavimo svoj imendan.
Taj dan se posebno uredimo, pozovemo svoje najbliže i proslavimo onog koji je nadahnuo naše roditelje prilikom biranja našeg imena. Taj dan nam dođe kao drugi rođendan jer je zapravo opravdan razlog za priređivanje proslave, a mislim da je malo onih kojima su one mrske. Ako si k tomu svemu još i framaš, onda sigurno misliš i na one važnije odrednice jednog imendana, pa se potrudiš da se nekoliko dana prije duhovno pripremiš i da taj dan odeš i na svetu Misu. Ali jesu li framaši svjesni da oni zapravo mogu slaviti dva imendana? Jer biti framaš, biti Franjin je naše drugo ime koje nužno ne izgovaramo prilikom upoznavanja s nekim, ali koje je utisnuto u naš bitak, urezano u naše postajanje i koje nas zapravo čini onim što jesmo. Naše pravo ime nas, uz prezime, razlikuje od drugih ljudi, ali franjevačko ime nas definira i boji bojama jednog posebnog Asižana.
Jesmo li svjesni časti kojom smo počašćeni? Jesmo li svjesni milosti kojom smo pomilovani? Nedavno sam čula od jednog trećoredca da su zapravo svi franjevci jedna posebna skupina ljudi koja može sa svima. I mislim da se nakon dugo vremena nisam s nečim u potpunosti složila kao s tim. Jer je to uistinu tako! Pravi framaši, pravi Franjini sljedbenici, ne određuju ljude po onim površinskih odrednicama kao što to neki čine. Oni ne gledaju s prezirom, ne izigravaju prijateljstvo i toleranciju, ne glume radost. Oni gledaju na svijet očima punim ljubavi, pronalaze prijatelja u svemu i svakomu stvorenome i pružaju najiskreniji osmijeh, ali i najbolje rame za plakanje. To s ljudi s posebnim karakteristikama po kojima ostaju upamćeni cijeloga života. Bez obzira koju školu završili, kojim se poslom bavili i u kakvoj sredini živjeli, uvijek će ostati upamćeni kao ona mala, simpatična djeca koja su se uvijek ''vrzmala'' oko crkve, radila svakojake volonterske poslove, sudjelovala u raznim humanitarnim akcijama i slično.
Bez obzira koliko sijedih primijetiš i koliko bora izbrojiš svakog jutra u ogledalu, onoj bakici iz prvih crkvenih klupa ćeš uvijek biti ono dijete koje se isticalo, kojeg je prije mnogo godina slušala kako čita misna čitanja ili kako pjeva u crkvenom zboru. I nema veze što su tu nove generacije, ''neki novi klinci'', ti si i dalje ono dijete koje se radovalo proslavama rođendana i imendana i tu radost nosiš duboko u sebi, sebično ne dozvoljavajući drugima da ti je potpuno oduzmu, ali vrlo rado i spremno pristajući dijeliti je i množiti s drugima. Tom radošću oduševljavaš druge, mlađe od sebe, te oni nastavljaju tamo gdje si ti stao, spremno se odazivajući na svaki poziv dobra, radeći sve ono što si ti nekad radio, unoseći dio sebe u tu predivnu priču koju zovemo Frama. Na taj način se održava ono što je jedan poseban čovjek nekad davno započeo, birajući uvijek i svugdje Krista, dajući tako primjer svojoj braći i sestrama koji su, potaknuti njegovim životom nastavili činiti isto.
Zato ne dozvoli sebi da ti ova svetkovina svetog Franje prođe kao svaki drugi dan, bio mlađi ili stariji, bio framaš nekad ili sad. Jer čovjek koji je prije mnogo godina kročio Asizom nenamjerno stvarajući jedan stil života koji se nastavio do dana današnjeg, koji je obilježio živote mnogim ljudima i koji će sasvim sigurno nastaviti činiti isto, zaslužuje da se radujemo danas kao nekoj vlastitoj proslavi. Stoga radosna srca zahvalimo Gospodinu što je pozvao Franju, što je izabrao upravo njega i što ga je stvorio tako čudesnog, jednostavnog i skromnog i velikog u malenosti. I hvala Franji što se odazvao i što je svojoj upornošću i jedinstvenim duhom održao ovo bratstvo kojem i mi danas pripadamo.
Iva Maros
