Svake se godine
trećega dana
mjeseca listopada
isto osjećam
dok nebo prekrivaju
crni oblaci,
a sunce šalje
tek nekoliko zraka
među nas
tek obične mlade ljude
koji u svom poletu
žele upoznati toga
Asiškoga Siromaška.

I zapitam se
jesam li ga dostojna
upoznavati,
promatrati,
voljeti,
slijediti,
diviti mu se.

A onda shvatim
da njegova svetost
progovara
i u najvećim olujama
moga života,
u najtežim danima
moje mladosti,
u najradosnijim trenutcima
moga odrastanja.

I tada
znam da vrijedi,
da moja mladost
ide pravim putem,
putem koji vrijedi svake žrtve.

Hvala ti, Siromaško, na tome.

Mali glasnik