Tajne ću Ti svoje kazat
kroz pjesmu što mi teče iz srca.
Pričat ću Ti i o nebu i nečemu iznad njega.
Govorit ću o brdima, moćnim čuvarima,
tjelohraniteljima doma moga i o
rijekama, hrabrim plavim damama koje ne spavaju.
Još ću Ti pričati o cvijeću, o zvonu
koje me s crkve moje zove.
Neću zaboraviti pričati ni o svim silnim
putovima na kojima ostavih svoje tragove,
na kojima zaspaše moje riječi i
kroz koje grmio mi smijeh.
Šaptat ću Ti o vjetrovima koji su me grlili,
koji su me vraćali nazad i
tjerali naprijed.
Svaki ću Ti svoj dan prepričati.
Govorit ću kako pritiskah crne i bijele tipke i
kako su one stvarale melodiju sreće.
O moru ću Ti pričati ili čak hučati,
kao što ta silna, plava voda Tebi huči.
Prepričavat ću Ti kako me sunce grijalo i
kako me hladnoća stezala.

Još ću Ti, svakako, govoriti o knjigama koje sam pročitao
i o filmovima koje sam gledao.
Reći ću Ti i što sam sve naučio o Tebi i
tko me to naučio.
O onome što me uveseljavalo i
što je na mome licu osmijeh izazivalo,
što je guralo moje suze na površinu i
što je vuklo moje korake naprijed, pričat ću.
Reći ću Ti nešto i o ljudima koje sretoh,
o svojim prijateljima, o svojim framašima,
o svojoj obitelji, o meni dragim osobama.
Kako sam obavljao svoje obveze, govorit ću,
te kako sam trpio i zahvaljujući trpnji rastao.
Pričat ću Ti o čarobnoj radosti
koja me napajala kad si dolazio u moje srce
i o čaroliji koju sam doživljavao
u svojoj franjevačkoj zajednici.
Na anđeoskoj liri pjevat ću Ti najdivniju pjesmu zahvale,
na harfi od deset žica svirat ću Ti.
Uskliknut će Ti duša moja, srce moje zapjevat će.
Svašta ću Ti još pripovijedati.
Iako sve znaš, podijelit ću s Tobom sve o
svojoj pustolovini koju si mi darovao.
Sve ću Ti to ispričati kad budem s Tobom
plovio nebeskim morima
u bijeloj lađi obgrljenom pjesmom
koja ljubi žice violine.
Sve ću Ti to ispričati
kad zvijezde svojim sjajem prekriju mi oči i
kad se probudim na rukama Tvojim.

Ivan Pilić