Naša svakidašnja perspektiva s kojom gledamo na prošlost ne ostavlja mnogo prostora da se u našoj svijesti stvore senzacije koje već nismo opazili.
S obzirom da u našim beskrajnim trivijalnim razgovorima, medijima, starim i novim knjigama nema značajnog prostora za ljude onih sasvim običnih karakternih dimenzija, često im oduzimamo od njihovog značaja zbog kojeg danas živimo u našem slobodnom prividnom miru.
Fokus naše pažnje često skreće sa takvih stvari koje bi u slučaju da se pojave u vidokrugu uzrokovali žestoku kritičnost i prema sebi i prema svijetu oko sebe. Jedna takva stvar je položaj onih kojima i kad bi pridjev tražili u najboljim rječnicima ne bi našli ništa bolje doli onog koji pristaje Franji Asiškom - mal čovjek.
Jedan kojeg bi ta klasa društva izabrala kao predstavnika iz ma kojeg perioda razvoja ljudskog društva ne bi se pojavio u bitnim spisima pa u konačnici ne bi ni sjenku bacio u našim sjećanjima na naše školske dane.
Ali mi smo takvi i tako je. Skretanjem sa glavnog tumačenja naše povijesti na one male okršaje u kojima se lome interesi od životnog značaja nekog sitnog trgovca, običnog zdravstvenog radnika, seoskog učitelja, poštenog poljoprivrednika otkrile bi se prave istine o veličini velikih i samoprozvanih vođa. Takav prizor nije za nas prijatan pa ga eto volimo maketi u stranu, smanjiti mu značaj u našim bukvarima pa ni djeca ne spoznaju zašto danas njihovim životima upravljaju pogodbe većim od životnog perioda njihovih roditelja.
Valjalo bi se zamisliti nad takvom stvarnošću gdje se ulaze napor za potiskivanje svakodnevnih teškoća malog čovjeka. Veliko je pitanje kako imamo strukture, cijele znanosti, institucije koje se bave upravo problemima koji su za običnog člana zajednice nepremostivi i sretnemo ostvarenje smisla njihovog postojanja.
Mali čovjek se u međuvremenu pati. Kao i njegove pretke snašla ga je ista sudbina samo pod drugim okolnostima i u drugom vremenu. Ništa to za njega ne znači jer patnja ostaje ista u svom velikom neskladu sa njegovim mogućnostima da je umanji i u najboljem slučaju porazi pa da i on istupi iz magle i predstavi se bez spuštanja pogleda kada se predstavlja. Volio bih vidjeti takvo stanje u kojem će i on govoriti "za mene su ljudi svi isti,razlikujem ih samo po zanimanju i kvaliteti njihovog truda i rada. Naša razmišljanja bi trebala nekad ponizno uvidjeti da su za našu sadašnjost mnogi otišli sa istog mjesta,a samim tim odlaskom u zajedničko nesjećanje na njih. Tako velikih.
Sandro Tunjić