Volim svako godišnje doba i svaki dan; sve ima neponovljivu, jedinstvenu, poučnu priču i ljepotu kao čovjek i život. Gledam i osjećam: jesen! Ljepota kojoj nedostaju riječi govori srcem i kistom, i dušom punom zahvalnosti slavi Stvoritelja za predivna djela ljubavi. Zemlja blagoslovljena rosom Božje milosti rađa život koji dariva obilne plodove za novi život u koji su utisnute Božje stope i koji hrli u Božji zagrljaj.
Odletjele laste, već opalo lišće; mjesec studeni: vrijeme posebnog promišljanja o bratu životu i sestrici smrti, bratu čovjeku i braći ljudima. Dani kratki i hladni, a u srcu i duši toplo zbog vjere, nade, ljubavi, sjećanja. Brat život i brat čovjek ruku pod ruku putuju iz vječnosti u Vječnost. Sestrica smrt prati kao sjena da jednom obasjana svjetlošću i sama bude svjetlost. Lice i glas Gospodnji na modroj rijeci i obalama cvjetnim, u šapatu tišine, u susretu čovjeka s čovjekom i samim sobom; Božji dodiri, blizina Neba. Rađanje u umiranju života u blagoslovu Križa dariva svjetlo Uskrsa; svijeća izgara ne sagorijevajući…
Život je Božji blagoslov, dar; naš je dar Gospodinu život ispunjen dobrim djelima. Jednom, kada krenemo na put mira nosimo kovčege ljubavi, sve drugo ostaje u suznoj dolini. A dotle trebamo strpljivo i radosno živjeti evanđelje kao Isus, Marija i Franjo, kao svi sveti. Njihovi su životi, kao i naši, kao i život majke prirode, blagoslovljeni i obilježeni procesima rađanja i umiranja za sjetve i žetve ljudskosti; lijepo je živjeti u Slobodi i ostavljati duboke tragove dobrote. Otac nebeski i nas zove slijediti Njegova Sina Isusa Krista našega Gospodina i biti milosrdni kao On. Živjeti djela milosrđa put je svetosti. Biti svet jest biti dobar čovjek. Dobri ljudi ostavljaju draga sjećanja; čovjek na zemlji umire kada umru sjećanja…
Naši nam dragi pokojnici u amanet ostavljaju svjedočanstvo djelotvorne vjere, nade i ljubavi. Na njihovim je grobovima blagoslov Križa vjera Uskrsnuća, u srcu, duši i na usnama molitva zahvalnosti, griju sjećanja… Na početku i kraju, uvijek i svuda ostaje Ljubav! Bože! Daruj nama, sinovima zemlje, kao i građanima Neba, svoj mir. Dobri Oče, Tvoja smo ljubljena djeca, braća i sestre Isusa i Franje.
Isus i Franjo su svjedoci Božje ljubavi među ljudima. A mi? Je li naš život svjedočanstvo za Ljubav? Jesmo li veliki u malenosti služenja i poniznosti? Olakšavamo li čovjeku umiranje, blagoslivljamo njegov život i smrt, želimo sretan put u raj? Govorimo li bližnjima da ih volimo, dok ih gledamo oči u oči, s ove strane modre rijeke? Koliko su blizu i bliski misli, riječi i djela? Jesmo li spremni položiti život za svoje prijatelje? Ljubimo li svoje neprijatelje? Prihvaćamo li žrtvu i odricanje danas za bolje sutra? Idemo li linijom manjeg otpora? Gasimo li vatru ispod pepela? Palimo li svijeće u mraku? Je li nam život mučno umiranje?Živimo li Franjinu Molitvu i Pjesmu stvorova? Jesmo li nogama čvrsto na zemlji pogleda uperena u Nebo, kao naši preci? Što ostavljamo svojoj djeci i djeci svoje djece? Što ostaje poslije nas??? Vječnost počinje ovdje i sada, i traje… zauvijek!!!
Dobar čovjek putuje iz vječnosti u Vječnost svjestan svoje grešnosti i Božjeg milosrđa koje oprašta pišući pravolinijski po našim krivim crtama, i spreman na Božji poziv da se vrati u Očev Dom gdje smrti više nema i gdje je radost vječna. Tu u društvu svetih blagoslivlja, zahvaljuje, slavi, hvali i časti Stvoritelja neba i zemlje.
Volim Život, živim za Ljubav, ljubljen sam i ljubim. Gospodine, molim Te, da i ja, kao Franjo i jedna posebno mi bliska i draga osoba u času preminuća kličem: dobro mi došla sestrice smrti!, jer dolazim u Očev zagrljaj, Božju blizinu; brat čovjek i brat život iz vječnosti ulaze u Vječnost.
Na Putu Istine i Života kličimo s Franjom:
Hvaljen budi, Gospodine moj
po sestri nam tjelesnoj smrti
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu,
ali blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.
Ljerka Mikić
