U silnoj bujici misli što i kako promijeniti na ovom Plavom planetu, jedini zadovoljavajući, umirujući i, na kraju krajeva, jedini mogući imperativ,  onaj Gandhijev, glasi: Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu. A zdrav razum želi vidjeti mir, poštovanje, ljubaznost, iskrenost, radost, sklad… Opet, vidjeti čovjeka. Uzimajući u obzir Gandhijev savjet, ako ga želimo vidjeti, moramo krenuti najprije od sebe. Dakle, budi čovjek kojeg sam želiš susresti. Da sebe vidimo u savršenom svjetlu, a drugog u tami, to je već više puta ponovljena priča (to što ju nevjerojatnom brzinom zaboravljamo, druga je stvar). Osjetljivi smo na povišen ton tuđih riječi, dok grubost svojih ne opažamo. A nismo ni svjesni da smo svi isti. Maleni, slabi, neznatni. I uz to, grješni. Svatko na svoj način.

Nećemo ništa postići maštanjem o promjeni mentalnog sklopa nekog ekstremista i o tomu što bismo uradili da smo na mjestu ruskog predsjednika ili njemačke kancelarke.  Isto tako ne pomaže ni ljutnja zbog neljubaznosti običnih ljudi koje susrećemo. Jedina korisna i realna metoda jest mijenjati sebe. Rekoh, korisna i realna, ali ne i lagana. Možda je čak i najteža. Znao je to i sv. Augustin, pa je rekao: Svladaj sebe i svijet će ti ležati pod nogama. Ipak, nije da mi ne želimo biti bolji. Nije da se ne trudimo njegovati ljudskost u sebi. Nego često padamo. Jer, nismo dovoljno snažni ni da bismo sebe mijenjali. I Krist kaže: Bez mene ne možete ništa učiniti. Baš ništa! Koliko god naše namjere bile dobre. Zato, samo stoj na svjetlu i doći će kraj tami. Stoj, kleči  pred Svjetlom. Budi Njegovo svjetlo. I opravdano se nadaj da će doći kraj tami. 

„Ti uz mene budi i Riječju probudi sve što je u meni suho.(…)

Sve što je u meni lažno, neka ništa od tog ne ostane.

Ništa što je trulo nek ne ostane.

Ništa što Tebe nije dostojno nek ne ostane.

Što nije čisto i sveto nek ne ostane.

Što Tebe nije vrijedno nek ne ostane.“ (fra M. Karačić)

Marija Puljić