NASLOVNICA    |    MULTIMEDIA    |    KONTAKT

SMM1.png SMM2.png SMM3.png

logo2017.png

Citat tjedna

"Ljubav sve pokriva."
(1 Kor 13, 7)

Povijest FSR-a

Srednji vijek, promatran kao jedinstveno razdoblje u čovjekovoj povijesti, razdoblje je raznih pokreta, ratova, revolucija, promjena. Europske sile vode svoju politiku i po prvi puta u povijesti žele mnoge stvari iz korijena izmijeniti. Politika, društvo, institucije, kao i način života običnih slabih seljaka itekako se razlikuje od onih prethodnih razdoblja čovjekove povijesti. Također, te promjene i reforme nisu mogle zaobići ni jednu tako moćnu organizaciju kao što je Crkva! Ona, štoviše, tijekom srednjeg vijeka zapada u raznorazne krize i trpi svakojake udarce, što od same sebe, što od raznih političkih spletki i nasilja.

 

Crkvena obnova bila je nužna! Veliku ulogu u tome igrao je papa Grgur VII. Međutim, završetkom njegovog pontifikata ta obnova nije završena. Drugi pape su poslije njegove smrti nastavili s obnovom, kako na polju borbe za investituru tako i reformom klera. Ključno je bilo obnoviti i vjeru puka, koji je zapravo i činio zajednicu vjernika okupljenih oko Krista. Među njima posebno su se isticali Pokornici, ljudi koji su prizivali druge na pokoru kao bijeg od grijeha. Ljubav prema Kristu, smatrali su, najbolje se može izraziti pokorničkim načinom života. Prije pojave svetog Franje Asiškog, ovaj red bio je dosta raširen među pukom. Koncem XII. I početkom XIII. st. pokret je živ, no nedostaju mu pravi duhovni vođe. Franjo i njegovi drugovi, koji se na početku zovu „pokornici iz Asiza“ utjecat će na poseban način svojim životom i putujućim propovijedanjem na buđenje Pokorničkog reda. Mnogi će „dragovoljni pokornici“ tražiti od Asiškog Sveca i oblik života, koji će u sebi posjedovati punu franjevačku duhovnost. Nastavit će se nazivati „Pokornička braća i sestre“, ali koncem XIII. st. prevladavat će naziv „Treći red sv. Franje“.

„Mi imamo žene i djecu, ne možemo ih otpustiti!“, govorili su oni koji su htjeli slijediti svetoga Franju, no to nisu mogli na onaj način kao što to čine ljudi bez zasnovane obitelji. Stoga Franjo za njih ostavlja poseban način života franjevaštva u svojim obiteljima. Treći red obuhvaćao je, dakle, sve slojeve društva koji su htjeli njegovati pobožna djela i bježati od mentaliteta svijeta. Uz obični puk, čak se i neki vitezovi i plemići pridružuju ovome redu. Već oko 1215. god. u mnogim talijanskim gradovima opaža se ponovno cvjetanje pokornika, a naročito kod oženjenih osoba, za što je posebno zaslužan sv. Franjo.

Franjo se mnogo zanimao za ovaj red. Provedeno je i opažanje kroz njegove spise, posebno kroz onaj koji se naziva Pismo svim vjernicima, čime je to njegovo izuzetno zanimanje za ovaj red i pismeno dokazano. U tom spisu na poseban način Franjo se odnosi prema pokorničkoj braći i sestrama. Pažljivom analizom teksta došlo se do zaključka da je to prvi propositum vitae, što ga je Franjo dao pokornicima. Vjerovao je da laici u Crkvi imaju mjesto i da imaju mogućnost postići svetost po svojoj laičnosti i kao takvi živjeti evanđelje. Pomagao im je da usklade svoj život i svoja shvaćanja između evanđeoskog života, crkvene hijerarhije i sakramentalnog života.

Iako je Pokornički red postojao i prije dolaska ovog sveca, Franjo ovom redu daje novi život i sjaj. Zbog toga Pokornici i traže od Franje i njegovih drugova da budu njihove vođe. Nikola IV. u buli Supra montem, riječima: „Ovaj oblik života osnovao je blaženi Franjo.“, upravo imenuje Franju osnivačem ovoga reda. Teško je odrediti vrijeme početka djelovanja ovoga reda, iako povijesna tradicija govori o 1221. godini. U prvom redu zato jer se ne radi o pravom „osnivanju“, nego o podržavanju i oživljavanju postojećeg pokorničkog reda. No, zato se kao o prvim franjevačkim trećorecima, zna da su to bili blaženi Lukezije i Bounadonna iz Poggibonsija u Toskani.

Uz Pismo svim vjernicima, kao prvi oblik života pokornika, Franjo je pokornicima dao i Memoriale propositi, koji se smatra prvim pravnim pravilom Pokornika. Ono sadrži Franjin duh koji je prisutan u njegovim pismima. Upravo ovo pravilo traži da svi pohoditelji i odgojitelji pokornika budu Manja braća. To pravilo vrijedilo je gotovo cijelih šest stoljeća, čime su Trećoreci vidno izgubili autonomiju. Naravno, mnogi drugi papinski dokumenti vremenom su dopunjavali Memoriale propositi i time pomagali razvoju života ovog Franjevačkog svjetovnog reda. Pape su se morali boriti da spase franjevačke pokornike, koje su često miješali s beginama ili begardima, ali i s fraticcellima, koji su bili buntovni prema autoritetu Crkve.

Budući da su pripadnici Trećeg franjevačkog reda uživali i neke povlastice, kao što je bilo izuzeće od građanskog suda i pokornost crkvenom sudu, mnogi su ulazili u ovaj red samo zbog tih razloga. Građanska vlast, istina, osjećala se slabom i ubrzo je počela raznoraznim porezima i strogim propisima pritiskati pokornički pokret. Rimski biskupi protiv ovih proganjanja morali su se boriti bulama i apostolskim pismima, jer je svjetovni red sv. Franje, zajedno s dominikanskim, bio jaka duhovna snaga za obnovu Crkve i društva.

U XIV. st. broj pokornika smanjuje se zbog crne kuge, no godine 1385. braća se brinu za 244 bratstva. Veliki propovjednici, među kojima sv. Bernardin Sijenski, sv. Ivan Kapistran i fra Bernardin iz Busta, promicat će u XV. st. Treći franjevački red u svojim propovijedima. Tijekom XVI. st. red je pretrpio društvene i političke posljedice kulturne evolucije prosvjetiteljstva i protestantizma te posljedice podjele konventualaca i opservanata. Tada red gubi na broju i kvaliteti života u Italiji i sjevernoj Europi, ali se zato širi i raste brojem u Španjolskoj i Portugalu te u kolonijama tih naroda. Poslije Tridentinskog sabora svjetovni franjevci napuštaju društvene i apostolske aktivnosti i kreću putem karitativnog života i pobožnosti, čime u XVII. st. ulaze više kao svjetovnjaci skloni pobožnosti, nego pokori. Time ovaj red postaje „moderan“, te u njega ulaze i moćni kraljevi, kraljice, biskupi i političari. Nastaju vrlo brojna bratstva, kao ono u Lisabonu koje 1644. godine broji 11 000 članova i ono u Madridu koje 1689. godine broji 25 000 članova. Stoga, da se zaključiti da u onim vremenima kada red živi aktivnu i društvenu dimenziju, on je plodan i raste broj članova, dok onda kada njegova životnost postaje samo religiozna i crkvena, broj pada. Krajem XVIII. st. mnogi vjetrovi žele srušiti ovaj red. Tako, carizam i apsolutizam austrijske Marije Terezije zabranjuje Trećem redu primanje novih članova. Mnogo štete u to vrijeme pretrpio je ovaj red, kao i 1810. godine kada Napoleon ponovo dokida franjevačke trećorece.

Zbog svega toga, XIX. st. predstavlja buđenje ovoga reda. Ono se dogodilo zauzimanjem Pija IX., kao i Leona XIII. Ovaj drugi, koji je i bio franjevački trećoredac, pronalazio je u franjevačkoj duhovnosti ispravno vrednovanje rada, ljubav prema siromaštvu, ponizno i iskreno bratstvo, širenje mira, što sve osigurava harmoniju među raznim društvenim klasama. Tvrdio je: „U Redu sv. Franje želim pronaći brižljivi oslonac koji će mi pomoći braniti prava Crkve i ostvariti socijalnu reformu. Treći red sv. Franje, reorganiziran za socijalnu akciju, sposoban je donositi divne plodove“. Da bi FSR odgovorio poslanju koje mu je papa mislio povjeriti, trebalo je obnoviti pravilo FSR-a i prilagoditi ga tadašnjem vremenu. Leon XIII. to je i učinio te novo pravilo odobrio 1883. godine, bulom Misericors Dei Filius. Leon je i podržao i animirao niz kongresa koji su uslijedili, a na njima se tražila bratska sloga i vraćalo se na socijalnu temu kao na posebno područje Trećeg reda. Na jednom kongresu sudjelovalo je čak 18 000 trećoredaca. Golemi su bili učinci Leonove reforme u pogledu brojčanog širenja FSR, no vrlo skromni na planu željenog utjecaja na socijalnom području. No, usprkos neuspjehu, sjeme je posijano, te je kod prosvijetljenih duhova stvoreno uvjerenje da Treći red nije neko jednostavno udruženje osoba koje imaju određene privilegije.

Zbog Prvog svjetskog rata i smanjenja broja muških članova te krize identiteta, u XX. st. Benedikt XV., enciklikom Sacra Propediem 1921. godine, opominje biskupe da promiču bratstva FSR-a i da osnivaju nova gdje još ne postoje. Poslije Drugog svjetskog rata ponovo se budi želja za obnovom. Odmah po završetku rata, 1946. godine sastaje se vijeće sastavljeno od generalnih ministara koji utvrđuju pravilo Leona XIII. suviše mršavim i spremnim za nadopunu. Koncem 1950. godine u Rimu je održan međunarodni kongres upravitelja Trećeg franjevačkog reda na kojem su naveliko sudjelovali laici. Ovaj kongres zaslužan je za osnivanje područnih, provincijskih, nacionalnih i međunarodnih vijeća, koja dotad nisu postajali. Skupljeni i obrađeni materijal ovog kongresa, kao i govor pape Pija XII. talijanskim franjevačkim trećorecima 1956., iskorišteni su za sastavljanje novih konstitucija 1957. godine. Ovaj dokument pokazuje „stanje“ FSR-a uoči Drugog vatikanskog sabora, koji će smjestiti FSR u teološki dublji kontekst crkvenog života, što će sa svoje strane uzrokovati potrebu pisanja novog pravila.

Počevši od 1966. godine, ideja obnove pravila krenula je u realizaciju. Novo pravilo bilo je zamišljeno kao „pozitivnije, evanđeoskije i franjevačkije“ pravilo Leona XIII. Kroz tri dugogodišnje faze rada i dopunjavanja pravila, ono se konačno formiralo 1978. godine, kada generalni ministri traže i dobivaju njegovo odobrenje od strane pape Pavla VI. 24. lipnja 1978. godine. Svjetovni franjevci prihvatili su Pravilo s radošću i zanimanjem.

Vodeći računa o obnovljenom Pravilu, poslovi oko posuvremenjenja Generalnih konstitucija počeli su odmah nakon međunarodnog kongresa u Asizu 1979 godine. Fra Jaime Zudaire, kapucin, bio je duša i oslonac čitavog posla do njegovog završetka 1990. godine. Na III. Generalnom kapitulu FSR-a u Asizu 1982. godine određeni su smjerokazi za pisanje novih Konstitucija. U Madridu, 1984. godine, na IV. generalnom kapitulu prvi put se pristupilo izravnom izboru generalnog ministra i predsjedničkog vijeća te je izglasan i odobren novi tekst Statuta MVFSR-a. Dok je V. generalni kapitul FSR-a, u Rimu 1988. godine, otvoren predstavljanjem generalne ministrice Manuele Mattioli, ista je istaknula da je vijeće FSR-a, na čelu s njom, poslušno poticajima Duha Svetoga u nastojanju da dadne uređenje bratstvu koje će osiguravati njegovo „jedinstvo u različitosti“. Kapitularnim glasovanjem na ovom kapitulu otvorena je nova faza puta Generalnih konstitucija: njihovo odobrenje od kompetentne vlasti. Na VII. generalnom kapitulu u Meksiku 1993. godine odobren je Statut međunarodnog bratstva FSR-a.

Kao što vidimo, napornim radom godinama se radilo na oblikovanju Pravila FSR-a i poslanju ovoga bratstva. Kroz mnoge kapitule, razne sastanke i razgovore ipak se došlo do rješenja. Zahvaljujući zajedništvu, složnosti i besprijekornoj marljivosti pojedinaca danas bratstvo FSR-a djeluje u svom punom zamahu diljem čitavoga svijeta, promičući mir i dobro.

- Mateo Zadro, Frama Široki Brijeg

KALENDAR DOGAĐAJA

Srpanj 2017
N P U S Č P S
25 26 27 28 29 30 1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31 1 2 3 4 5
PRIJATELJI PORTALA
  • 1.jpg
  • 2.png
  • 3.png
  • 4.jpg
  • 5.jpg
  • 6.jpg
  • 7.jpg
  • 8.jpg

FOOTERLOGOFOFS

Adresa središnjice Frame i OFS-a

Zagrebačka 18, BiH 71000 Sarajevo

E-mail: frama.fsr.bs@gmail.com

 

FRAMA OFS Copyright © 2013-2017. All Rights Reserved. 

 

designer17