Patnja – to je tema uz koju se najčešće veže pitanje “Zašto?”. Kako objasniti patnju, posebno patnju nevinih? Kako opravdati patnju nemoćnih i slabih – djece, staraca, siromašnih? Zar postoji išta na svijetu što je vrijedno patnje i suza jednog djeteta? Kako Bog, koji je Ljubav, može gledati toliku patnju u svijetu? Uvijek iznova, posebno kada nas izravno pogađa, patnja nas ponovno dovodi do istog pitanja „Zašto?“.
I nema tog odgovora koji bi nas mogao zadovoljiti. Nitko od nas ne želi trpjeti, nitko ne želi umrijeti. Patnja, križ, umiranje – to je otajstvo do kojeg razum ne može nikada do kraja doprijeti. Ljudski razum odbija patnju kao nešto strašno i neprihvatljivo. Današnji svijet ne prihvaća logiku „pšeničnog zrna“ koje, samo ako umre, može donijeti rod. Mentalitet svijeta dopušta jedino uživanje i uspjeh, ako je moguće uz što manje truda. Patnja se odbacuje do te mjere da se poseže za svim mogućim, nerijetko nedopuštenim sredstvima kako bi se uklonila iz života čovjeka. Pod svaku cijenu želimo je se osloboditi. Križ je i danas, možda više nego ikad, znak osporavan, sablazan i ludost, ne samo nevjernicima nego i mnogim kršćanima. Ako pristupamo misteriju križa samo razumom i intelektom, nikada ga nećemo razumjeti. Prihvatiti križ možemo jedino u svjetlu vjere, nositi ga snagom ljubavi i živjeti ispunjeni nepokolebljivom nadom, imajući uvijek pred očima sliku nevinog Jaganjca koji se za sve nas žrtvovao, ali je i uskrsnuo. Patnja, sama po sebi nema nikakav smisao ukoliko nije povezana s Kristovim križem te ako se iza duboke tame koja je obavija ne nazire svjetlo Uskrsa.
Patnja, kolikogod se činila besmislenom i neprihvatljivom, ima svoju svrhu, ne samo u perspektivi vječnosti nego i u ovozemaljskom životu.
Patnja pročišćava – ona nas oslobađa od grijeha i čini nas sličnijima Bogu. Ona nas oslobađa od oholosti i samodostatnosti i daje nam spoznati kako smo ovisini o Bogu, kako bez njega ne možemo učiniti ništa. Ona nas osposobljava za ljubav.
Patnja otkupljuje – Sv. Pavao u svojoj poslanici Kološanima kaže “Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu” (Kol 1,24). Noseći svoj križ iz ljubavi prema Kristu sudjelujemo u njegovim patnjama i tako postajemo suotkupitelji svijeta.
Patnja uzdiže – Beethoven je rekao: “Križevi u životu čovjeka su kao povisilice u glazbi: Oni uzdižu!” Naši nas križevi dovode bliže Bogu. Pomažu nam izdići se iznad nas samih i daju nam novu, Božju perspektivu. Krist nas u našoj patnji privija k sebi na križ. On je sudionik u našim patnjama.
Papa Benedikt XVI o patnji kaže sljedeće: „Danas vlada mišljenje kako patnju treba prognati iz svijeta. Za pojedinca to znači da mora izbjeći patnju na bilo koji način. Također moramo uvidjeti kako svijet upravo time postaje vrlo težak i hladan. Patnja jednostavno pripada čovjeku. A onaj tko doista želi ukinuti patnju, mora prije svega ukinuti i ljubav, koja bez patnje uopće ni ne postoji, zato što ona uvijek zahtijeva samoodricanje i što će zbog razlike među temperamentima i dramatičnosti situacija sa sobom uvijek donijeti odricanje i bol. Ako znamo da je put ljubavi — taj egzodus, to izlaženje iz sebe — istinski put postajanja čovjekom, onda ćemo također shvatiti da patnja predstavlja proces sazrijevanja. Onaj tko je u sebi prihvatio patnju, postat će zreliji i imat će više razumijevanja za druge, postat će čovječniji. Onaj tko je uvijek izbjegavao patnju, ne razumije druge, postaje okrutan i samoživ.“
Križ je simbol patnje, ali još više i simbol ljubavi i nove nade. To je mjesto na kojem je slomljena moć smrti i grijeha, mjesto trijumfa Ljubavi i Života. Ne bojmo se, nego hrabro prigrlimo Kristov križ, suobličimo se njemu u patnji da bismo mu se mogli suobličiti u nebeskoj slavi, kao što kaže sv. Pavao: „Vjerodostojna je riječ: Ako s njim umrijesmo, s njim ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njim ćemo i kraljevati.” (2 Tim 2, 11-12)
