Toliko je susreta u našem životu - susreta slučajnih i namjernih, dirljivih i ravnodušnih, radosnih i duboko bolnih, susreta za kojim čeznemo i od kojih strahujemo, od kojih živimo i od kojih djelić nas umire, susreta koji nas ispunjavaju i koji našu dušu ostavljaju praznom. No, postoje trenuci, susreti i blizine koji se razlikuju od svih ostalih, koji imaju snagu preobraziti naš život, naše biće, pa čak i naš fizički izgled. U blaženim trenucima u kojima smo duboko iskusili ljepotu i radost zbog blizine ljubljenog bića izgled našeg lica se preobrazi, oči zaiskre i kao da nas obasja neka neobična svjetlost. Srž i temelj takvih susreta jest ljubav, ta čudesna snaga koja preobražava onoga tko ljubi i onoga tko je ljubljen.

Ako je tako u susretu sa stvorenjem, koliko više se preobražavamo u susretu sa Stvoriteljem, u dubokom, iskrenom susretu s onim koji jest sama Ljubav? Promatrajući Kristovo lice u riječima Evanđelja i mi se preobražavamo u Njega. U svjetlu njegovog lica i naše lice se mijenja, postajemo kristoliki. Uranjajući u Njegov pogled i naš pogled postaje drugačiji, naše oči počinju gledati iz sasvim drugačije perspektive i pred nama se otvaraju neslućeni horizonti. Sveti Franjo je čitavim svojim bićem proniknuo ovu mudrost. Dušom i tijelom toliko se suobličio Kristu da se više od njega nije mogao odijeliti. Toliko je bio ranjen ljubavlju Raspetoga da su se znakovi njegove ljubavi utisnuli ne samo u dušu nego su postali vidljivi i na njegovom tijelu. Franjo ne samo da je postao kristolik, nego je postao drugi Krist. Toliko je uronio u otajstvo Evanđelja da je sav njegov život postao Evanđelje – radosna vijest za čovjeka i čovječanstvo. Zahvaćen vatrom Kristove ljubavi izgarao je i izgorio za druge.

Č. s. Ivana Pavla