Fra Vjeko je svoj život posvetio misijskom djelovanju u Africi, pomagao je tamošnjem narodu u duhovnim i materijalnim potrebama, učio je njihove običaje i jezik, te nastojao im donijeti radost i mir u vremenu kada je vladao rat. Dan nakon njegova ubojstva, papa Ivan Pavao II. spominje ga u svom govoru u Vatikanu i kaže: „Fra Vjeko još je jedna žrtva dodana dugom nizu misionara koji su svoju ljubav prema Kristu i afričkim narodima potvrdili žrtvujući vlastiti život.“
Tom prigodom prenosimo vam pismo fra Pere Vrebca koje je napisano nakon fra Vjekine smrti, a koje nam govori o nesebičnoj ljubavi koju je ovaj franjevac imao prema afričkom narodu.

Zbogom Vjeko, dragi Prijatelju!
Tu nedjelju navečer  1. veljače 1998, potmuli bol mi razlomi dušu… Ne mogoh povjerovati novostima na BBC-u u Ugandi… Tebe, fra Vjeko, koji si toliko ljubio svoje Ruanđane, “gậre” kako si ih odmilja zvao, da te oni upucaju!?
A onda mi iz sjećanja dopru tvoje riječi, koje si nam znao ponoviti za naših rijetkih druženja: “Da, oni koje ja najviše volim… oni će meni doći glave…” I dođoše.
Da, Prijatelju, zadnjih godina ruandska drama postala je tvoja osobna. Tvoja je greška, kao i Isusova, što si toliko zavolio Ruanđane! Nisi pristao na njihovo samoistrebljenje. Opirao si se zlu i s jedne i s druge i s treće strane.
Kad su ekstremisti većinskog plemena ustali da pokolju manjinsko ti si svoje vjernike sklonio u biskupijsko dvorište, provevši ih kroz bezbrojne barikade. Deseci tisuća života spašeni su jer si ti dragovoljno riskirao svoj život za njih, probijajući se dvaput tjedno do Burundija s teškim kamionom kako bi imali hrane da prežive.
Da, Jarane, tvoje umiranje započelo je prije četiri godine kad su se ekstremisti okomili na tebe što hraniš one koji su bili osuđeni da pocrkaju od gladi. Pričao si nam, šaleći se na svoj račun, kao i obično, kako su ti prijetili oružjem… stavljajući ti koplje, bajunetu i puščanu cijev pod grkljan… pa si poslije povraćao u šumi od jeda, kako ne razumiju da su braća… zašto se međusobno istrebljuju…
Dragi moj, ti si se brinuo za njih, ne za sebe. Kad su ekstremisti manjinskog plemena preuzeli vlast, a onda i osvetu u svoje ruke, ti nisi dopustio da novi deseci tisuća većinskog plemena poskapaju po zatvorima. Obilazio si ih s hranom, lijekovima, odjećom i utjehom Riječi Božje.
Sad oni isti ekstremisti kojima si ti spašavao živote ne podnose tvoju nedjeljivu ljubav. Kako je njihova svijest bolesno sužena, nisu te mogli svrstati u svoje kategorije “ili… ili”, jer ti si bio i za jedne i za druge, a ne samo za jedne protiv drugih.
Pričao si nam kako su te pokušali ukloniti nekoliko puta. Puščani meci još stoje u vratima, dovratku i stolici nakon što si umakao svojim ubojicama prošle godine u našoj župnoj kući u Kivumu. Nagovarali smo te da odeš na odmor koji ti je itekako bio potreban, ali uzalud. Ti si želio dovršiti popravak tolikih u ratu razorenih kuća i gradnju novih za prognanike koji su se vratili iz Konga, tako da bi se mir konačno mogao nastaniti u našoj voljenoj Rwandi.
Sokole moj, zašto nisi digao ruke od svega kad si vidio kako je dubok ponor mržnje, osvete i nasilja?! Ljudski je prestrašiti se, obeshrabriti i pobjeći… Ta, toliki su to i učinili, neki su se poslije i vratili… Ali ne, ti onda ne bi bio fra Vjeko Ćurić, Hrvat, koga su bosanski ujaci odgajali da ljubi svoj narod ko dušu svoju i da bude uz njega kroz sve egzoduse…
Tvoje patnje umnažale su se bolnim iskustvima s mnogim međunarodnim nevladinim organizacijama. Na stotine njih pristizale su pod plaštem humanitaraca, a zapravo su to bili visoko izobraženi obavještajci velikih sila koje vode rat međusobno pod krinkom humanitarne pomoći. Raskrinkavao si ih, nisu mogli s tobom manipulirati, kao ni ekstremisti s obje zaraćene strane, i zato su te i te međunarodne fore imale na zubu.
Tebi je bilo jasno ko sunce kako je malena Rwanda (zajedno s Burundijem) postala velika žrtva međunarodnog konflikta između anglo-američkog s jedne i francuskog s druge strane sfere utjecaja. I jedni i drugi dopremali su oružje svojim zaslijepljenim pijunima, podstičući ih na međusobnu osvetu sve do samouništenja. Sve s jednim razlogom: domoći se neizmjernog prirodnog bogatstva u velikom Kongu (bivšem Zairu).
Ti si vjerovao u pobjedu dobra u tome vrelom grotlu zla i učinio si sve što si mogao: darovao svoj jedini, mladi život za mir i pomirenje među zaraćenom braćom.
Tvoja nevino prolivena krv sjeme je iz kojeg evo već niče prvi plod: mlada afrička franjevačka zajednica. Tvoj primjer vjernosti Bogu i svome napaćenom ruandskom narodu slijede mlada afrička braća iz raznih naroda koji nastavljaju tvoje započeto svjedočanstvo… Oni, iz različitih plemena, žive kao jedna obitelj… šire svjetlo u tami… ljubav u ponoru mržnje…
Dragi fra Vjeko, hvala ti za hrabro svjedočanstvo zapečaćeno krvlju Nevinog Jaganjca: za tvoje svjedočanstvo ljubavi u oceanu mržnje, za tvoj mir u carstvu nemira, nasilja i osvete, za tvoju nadu u vrijeme potpunog beznađa!
Znam, tvoja je želja da mi, tvoja braća, nastavimo tamo gdje su tebe nasilno zaustavili. Ja ti to obećavam u naše ime!
Sad kad si ti u zajedništvu s Bogom, Ocem Ljubavi i Milosrđa, moli za sve nas, i u Africi i u Bosni, da uzmognemo vjerno služiti rastu Kraljevstva Božjega među svim ljudima i narodima, naročito među onima koji mu se ponajviše protive.
Zbogom Vjeko, dragi Prijatelju! Urabeho, Inshuti yanjye! Ili bolje, do skorog viđenja!
Nairobi, 20/02/1998.